Izgubila vid, ali ne i veru u sebe i budućnost (FOTO - VIDEO)

Požarevac

Društvo

Izgubila vid, ali ne i veru u sebe i budućnost (FOTO - VIDEO)

Foto: Tijana Sotirov

How Good Of A Friend Are You Really?

Sada već pedesetogodišnja Požarevljanka Vesna Minić rođena je sa oštećenim vidom koji je vremenom slabio dok nije postala gotovo potpuno slepa. Danas ona jedino razlikuje dnevnu i noćnu svetlost, a ponekad i siluete. To je zauvek promenilo ne samo njen, već i život cele njene porodice.

Vesna je rođena 1970. godine kao potpuno zdrava beba, tako je rečeno po rođenju, i roditelji nisu ni slutili da će se to ubrzo promeniti. Kada je imala četiri - pet meseci njena majka primetila je da pomera oči kad hoće da ih sklopi i tada je posumnjala da možda postoji neki problem.

„Prvo smo bili kod lekara u Požarevcu, a potom su nas poslali na očnu kliniku u Beograd. Rekli su nam da je u pitanju suženje krvnih sudova i nedovoljna ishranjenost tkiva i da je zbog toga vid slabiji na oba oka“, započinje priču majka Spomenka.

 

Spomenka Minić

To saznanje ih je mnogo uznemirilo, jer je svakom roditelju najveća želja da mu je dete zdravo, ali su polagali nadu da oštećenje vida neće biti veliko i da će operacijom moći da se popravi.

Vesna je još kao dete počela da nosi naočare i pila je vitamine za jačanje očnih živaca, to je bila jedina terapija. Nije išla u vrtić jer su roditelji smatrali da joj je bolje kod kuće sa majkom.

„Iako je ona videla kao dete, vrlo retko sam je ostavljala samu. Nisam nigde radila, posvetila sam se njoj u potpunosti. Gde god sam išla vodila sam je sa sobom, da nauči sve, da oseti život. Uvek je bila u kontaktu sa ljudima, nisam dozvoljavala da se zatvara u sebe, da bude sama“, objašnjava ona.

Vesna je, kako i sama kaže, oduvek imala veliku podršku roditelja. Oni su imali samo nju i sve su podredili borbi za njen bolji život, a ona se trudila da uzvrati istom merom . Osnovnu školu u Požarevcu i Gimnaziju završila je sa odličnim uspehom.

„Sedela sam uvek u prvoj klupi kako bih mogla da prepisujem sa table. Išla sam sa društvom u školu, izlazila sam u provod. Iako mi je vid bio oštećen i konstantno sam nosila naočare sve je bilo dobro do kraja srednje škole kada se situacija ipak pogoršala“, priseća se Vesna.

 

Vesna Minić

Roditelji nisu sedeli skrštnih ruku, na sve načine su pokušavali da pronađu lekara koji bi je operisao. Imali su samo jedan cilj – da im dete ne oslepi. U to vreme prestižni ruski očni lekari dolazili su na kliniku u Novi Sad gde su pregledali pacijente , a operacije su radili u Rusiji.  To je ovoj porodici ulilo novu nadu i bili su spremni da plate koliko god da košta, snašli bi se za novac, samo da sačuvaju vid svojoj jedinici.

„Najteži momenat za mene i porodicu bio je kada su nam ruski lekari rekli da je u pitanju centralni vid i da ne može da se operiše. Mislim da su u tom momentu roditelji teže podneli lošu vest od mene. Istina, bilo mi je mnogo teško ali nisam plakala, niti postala depresivna jer sam bila svesna da bi njima bilo još teže“, jaka je Vesna.

Po prirodi je vedra i bez obzira na sve nedaće, nastavila je hrabro dalje. Upisala je Visoku tehničku školu u Požarevcu i bila dobar student. Nažalost, nije uspela da završi fakultet jer je u toku studija izgubila vid, više joj ni naočare nisu pomagale.

„Taj trenutak je za mene bio najteži, kada je vid skroz oslabio i kada sam shvatila da nikada više neću moći sama da se krećem, da će mi uvek biti potrebna nečija pomoć“, iskrena je.

Roditelji su i tada bili njena najveća podrška. Majka je postala njena senka, stalni pratilac, gde god krene.  Prihvatili su i naučili  tako da žive, ali u ovakvim porodicama nikada ne vlada potpuni spokoj.

Vesna sa majkom u šetnji

„Stalno smo suprug  i ja razmišljali šta će biti sa njom kada nas više ne bude. Najvažnije mi je bilo da se radno osposobi, da se zaposli,zarađuje za život“, priča Vesnina mama.

Zaposlenje - najveći problem  

I Vesna je želela da radi i prijavila se na biro. Nadala se da će joj naći neki posao, međutim to se nije desilo. Onda se učlanila u Savez slepih i slabovidih jer joj je rečeno da će tako imati veće šanse. Međutim,  zaposlila se tek uz pomoć jednog rođaka.  U 29. godini počela je da radi u Opštoj bolnici Požarevac kao telefonista i iza sebe sada već ima 22 godine staža.

„Najveći problem osoba sa invaliditetom je da se zaposle, prošla sam i ja kroz to ali sam imala sreće, za razliku od mnogih koji nikada ne dobiju priliku da rade“, kaže Vesna.

Smatra da je, osim problema sa zapošljavanjem, osobama sa invaliditetom dodatno otežavajuća okolnost to što uglavnom ne raspolažu sami svojom zaradom. Mnogi ne mogu da se izbore za svoja prava ni u porodici, a kamoli u društvu. Međutim, to nije bio slučaj u porodici Minić.

„Tatu sam pitala kada sam primila prvu platu koliko novca treba da izdvojim za kuću, a on mi je rekao da nije potrebno ništa, da je važno da mogu da zadovoljim svoje potrebe“, seća se naša sagovornica.

Zanimljivo je da Vesna po dodiru razlikuje novčanice tako što ih poređa po veličini i tačno zna da je najveća 2.000, za nijansu manja 1.000, još manje 500 dinara i tako dalje.

Govorni sat

Mnoge stvari Vesna danas može sama zahvaljujući uređajima koji su prilagođeni slepim osobama, a većinu njih dobila je besplatno od države i to je, kaže, veoma pohvalno. Zadovoljna je i novcem koji dobija za tuđu negu. Dobila je govorni program za kompjuter i Brajevu mašinu za pisanje. Ima i govorni budilnik, telefon i specijalni uređaj za čitanje knjiga.

Problemi pri kretanju- bolna stvarnost

Problem sa kojim se svakodnevno suočavaju slepi ljudi u Požarevcu je kretanje gradom. Ona kaže da je grad uložio u izgradnju taktilnih staza i postavljanje govornih semafora na više lokacija u gradu, međutim, to ne funkcioniše kao što bi trebalo.

Taktilna staza u Požarevcu

„Ima govornih semafora, ali oni već duže vreme ne rade. Pored toga, po celom gradu se često nešto kopa, uređuju se trotoari, a mi ne možemo da se krećemo bez taktilne staze. Na mnogim mestima nakon radova staze ostanu oštećene. Dodatni problem stvaraju vozači koji se parkiraju na trotoaru ili na mestu za osobe sa invaliditetom“, nezadovoljna je Vesna.

 

Ima govornih semafora u Požarevcu, ali ne rade

Ona ne koristi beli štap jer joj nije bio potreban od rođenja i nije naučila da ga koristi. Iako bi možda uz pomoć njega mogla da se kreće gradom sama, ipak ne želi da rizikuje. Uvek neko ide sa njom i tako se oseća sigurnije.

Kada se nađu u banci u kojoj se prvo uzima broj, pa se naknadno taj broj pojavi na šalteru, bez zvučnog obaveštenja , slepe osobe su u problemu. Potrebna im je pomoć. Tako je i sa Vesnom. I to nije jedina administrativna prepreka.Primera radi , kada potpisuju neku dokumentaciju dešava se da u nekim institucijama ne dozvoljavaju potpis bez čitanja. I u tim situacijama im je neophodno prisustvo osobe od poverenja.

„Nikome nikada nisam dala ovlašćenje da potpisuje umesto mene, ja sve potpisujem sama“, ponosno ističe Vesna.

Pronalazak partnera – teško ali moguće

Uprkos svim mukama, u porodici Minić  sve je nekako funkcionisalo do 2009. godine kada je preminuo Vesnin otac, koji je bio veliki oslonac  supruzi i ćerki. Ostale su same, prepuštene jedna drugoj . Došle su u situaciju da imaju automobil ali da nema ko da ga vozi, a njima je prevoz do posla i sela bio potreban gotovo svakodnevno. Iako je tada već zašla u petu deceniju života, Spomenka je bila primorana da polaže vozački ispit. Upornost se uvek isplati, pa je uspela da olakša život sebi i ćerki.

Međutim, majka kao i svaka majka, brinula je i druge brige. Mučilo ju je da li će Vesna uspeti da pronađe partnera koji će joj biti oslonac u budućnosti. Bila je svesna da je teško pronaći osobu koja nema problem s vidom, a koja hoće da prihvati slepu ženu, međutim, Vesna je jedna od retkih kojoj je to pošlo za rukom. Već 11 godina je u braku sa Acom.

On za E-Braničevo kaže da je od prvog dana bio svestan Vesninog hendikepa i činjenice da tu ništa ne može da se promeni, ali je to prihvatio. Trude se da žive kao svaki bračni par, ali je razlika u tome što je Vesni potrebna veća pomoć jer ima stvari koje nikada neće moći sama.

„Kada sam je upoznao bila je slepa i to mi nije smetalo, ali ona je htela da upozna ubrzo moje roditelje i prijatelje, kako bi videla njihovu reakciju na našu vezu. Svi u mom okruženju su je prihvatili i bili su oduševljeni što volim ženu sa hendikepom i želim da je oženim“, priseća se Aca i kaže da mu niko nije protivurečio.

Vesna je, kaže, dobra žena koja se uprkos svemu trudi da mnoge stvari uradi sama –  skuva kafu, spremi ručak... Posebno je ponosan na to kako pravi rusku salatu.

Da ne verujete, sve sama tako sitno i lepo isecka da niko ne bi mogao ni da pretpostavi da slepa osoba može to da napravi“, kaže on.

Jedino na šta mora posebno da obrati pažnju je da svaku stvar stavi na svoje mesto, jer samo tako Vesna može da se snađe u prostoru i uzme šta joj je potrebno kada je sama.

Vesna i Aca na planinarenju

„Nisam insistirao da se Vesna preseli kod mene jer je ona navikla na svoj stan i okruženje i bilo bi joj teško da se navikne na novo, pa sam se ja preselio kod nje. Ljudi koji imaju neki hendikep trebalo bi da budu voljeni, a kada im se pruži ljubav oni mogu mnogo toga. Da voli i pruži ljubav, što je meni najbitnije,Vesna ume poput svakog od nas“, srećan je njen suprug.

 

Diplome i zahvalnice

Bez obzira na invaliditet ovaj par ima bogat društveni život. Aktivni su članovi Planinarskog društva „Vukan“ od 2015. godine. Ruku pod ruku sa štapovima u rukama oni osvajaju planinske vrhove u Srbiji.

Medalje sa kuglanja

Vesna je takođe i višegodišnji član kluba za sport i rekreaciju slepih i slabovidih „Polet“. Bavi se kuglanjem. Osvojila je mnoštvo medalja, a nedavno srebrnu na državnom prvenstvu.

Na poslednjem takmičenju osvojila srebro

Uprkos svemu što je doživela i preživela – gubitak vida, smrt oca i nemogućnost da se ostvari kao majka, ona je izuzetno vedra i pozitivna osoba koja se raduje svakom novom danu.I ne predaje se. Pomoć porodice u svemu tome bila je presudna.

Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta “Invaliditet je stanje cele porodice” po Konkursu za sufinansiranje projekata proizvodnje medijskih sadržaja namenjenih osobama sa invaliditetom u 2021. godini”.

To Top