Pčelarstvo je isplativo uz veliki trud i ljubav prema pčelama (FOTO)

Žagubica

Poljoprivreda

Pčelarstvo je isplativo uz veliki trud i ljubav prema pčelama (FOTO)

Foto: A.M., privatna arhiva

How Good Of A Friend Are You Really?

Predrag Milunov iz Krepoljina kod Žagubice, pčelarstvom se bavi 35 godina. Najpre je učio od svog oca, ali je kroz vreme i brojne promene, ovu veštinu doveo do uspešnog porodičnog biznisa od koga žive tri generacije.

Dug je radni vek ovog pčelara. Svojih početaka se seća kroz romantizovane anegdote. Čak i onih trenutaka koji u to vreme sigurno nisu bili laki.

Predrag Milunov pčelarenjem se bavi 35 godina

Predrag uskoro puni 65 godina, sprema se za penziju, sina je dugo učio da preuzme posao i, nada se, prenese njegovom unuku koji bi bio četvrta generacija koja se bavi proizvodnjom meda.

Pčele su u Predragovu porodicu stigle još kada je bio dete. Majka je ubedila njegovog oca, inače učitelja, da počnu da pčelare u školskom dvorištu gde su živeli, kako bi im to bio dodatni izvor prihoda.

Iako mu otac nije bio oduševljen tom idejom, Predragov ujak je jednog dana došao u posetu iz Bosne sa košnicom pčela. I tako je počelo pčelarenje i u njihovoj porodici.

Predrag se nada da će njegov unuk biti četvrta generacija koja živi od pčelarenja

 Kao dete nije mnogo voleo pčele, posebno zbog nekoliko bolnih susreta.

„Dok smo igrali fudbal, otac je tražio da mu donesem jednu ciglu, a ja sam išao bos i nagazio na pčelu.  Zato nisam smeo da priđem da mu dodam ciglu, nego sam je bacio, ali kada je udarila u zemlju, pčele su se uznemirile i jedna me je ubola u oko. Zato sam se u početku plašio”.

 Za pčele se ipak zainteresovao na kraju osnovne škole, a o pčelarenju maštao u srednjoj školi i vojsci.  

Kada se oženio i doselio u Krepoljin zbog posla u rudniku, otac mu je predlažio da odvoji dve košnice da budu njegove, a posle je i sam kupovao.

„Tada sam prvi put video kako se izleže matica, kako izgriza poklopac na vosku, pčele sve srećne oko nje, reaguju. Odmah sam počeo da čitam sve što sam mogao da nađem o pčelama i uporedo učio od oca“, seća se svojih početaka.

Potpuno se osamostalio 1986. godine.

 Svojih 200 košnica drže na dve livade, a neophodno je bar četiri

„Kad sam došao do 15 košnica, pomislio sam da bi bilo lepo da imam 30, pa 50 i sada imam 200 koštnica. Koliko sam znanja sticao o pčelarenju, tako sam povećavao broj košnica,” objašnjava junak ove priče.

Sa tri decenije iskustva, Predrag ne može lako da se odluči kada je bilo teže, a kada lakše, kada je bio veći prinos, a kada se više zarađivalo. Jedino je siguran da je taj proces navikavanja da su pčele živa bića i deo njihove porodice, bio prilično opterećenje na početku.

„Dešavalo se da se sukobim sa suprugom za jedan džak šećera, jer treba i za decu, a treba i za pčele, da prežive zimu. Otvaramo košnicu, većina pčela je umrlo, samo u malom ćošku žive. Ja prebacim iz druge košnice malo meda. Pita me supruga je li moralo tako da se desi, a ja je podsetim da nismo kupili džak šećera kada je trebalo. Da jesmo, cela košnica bi preživela. Od tada su deca na prvom mestu, pčele na drugom“, priseća se Predrag Milunov.

Nakon toga bilo je dobrih i loših godina, ali pčelinjak je konstantno rastao.

Jedna godina je bila toliko loša da su morali da kupe 500 kilograma šećera i to na kredit.

„Tada smo već osetili šta znači zarađivati od pčelarenja i to je trenutak kada počinje poluprofesionalni rad, “ objašnjava on.

Tokom 2006. godine daje otkaz u rudniku i potpuno se posvećuje pčelama.

U to vreme počeli su da vrcaju ozbiljne količine meda, počela su izlaganja na Tašmajdanu, registroviali su gazdinstvo i izgradili objekat. Polovinu novca su dobili od ministarstva, a druga polovina bila je zarada od meda.

Ipak, tvrdi da je tada bilo bolje vreme za pčelarstvo. Uprkos nerealno niskim cenama koje su nametali preprodavci, bilo je mnogo više meda.

„Sada je klima drastično promenjena. Koristi se mnogo pesticida, herbicida, raznih otrova, ozonski omotač je oštećen. Sada ne mogu da se dobiju te količine meda, ali se tržište razvilo i cene su znatno porasle. Pčelari malo gube, ali cena je otišla na gore, manji  su prinosi i to je to“, objašnjava Predrag.

Smatra da veliki doprinos tome što rastu cene meda ima Savet pčelara Srbije izgradnjom pogona za otkup meda „Naš med“, za čije osnivanje su donirali pčelari i Vlada Srbije.

Preko ovog udruženja, med iz Srbije se izvozi u Evropu. Uz minimalne troškove da može pogon da preživi, da plati struju, radnike i druge najosnovnije potrepštine.

Jedini nedostatak, za koji se nada da će država uskoro rešiti, je što pogon nema novca da odmah kupi med, već pčelarima plaća tek kada ga proda i naplati, što može da rezultira čekanjem i više od šest meseci.

Postoji i mogućnost, kaže, da pčelari izaberu trenutak kada im cena najviše odgovara kako bi dobili veću isplatu. Sa druge strane, većina privatnih otkupljivača ima novac, oni plaćaju unapred, ali po mnogo nižim cenama. Mada je uticaj već toliko veliki, da su i oni morali da koriguju cene.

„Vremenom će sve to doći na svoje mesto, da ljudi mogu svoju muku normalno da naplate“, nada se Predrag.

Porodica Milunov sada opslužuje 200 košnica na dve lokacije. Iako bi mnogo bolje bilo da je na četiri, kako ne bi postojalo opterećenje.

Međutim, nedostaje im još imanja, jer i sada polovinu  košnica drže kod rođaka.

Nekada bi iz duplo manje košnica izvrcali duplo više meda nego danas

Kada je napustio rudnik, sa 120 košnica on i supruga bi izvrcali po pet- šest tona meda godišnje. Ova godina je ispod minimuma za samoodržanje, pa su uz velike napore, selidbe i mnogo veće troškove uspeli da izvrcaju nepune tri tone.

Promena klime uticala je tako da su pčele daleko manje raspoložene da rade, uslovi za pašu su se promenili.

Predrag je nekada imao 30 kilograma po košnici samo od bagrema, a poslednjih nekoliko godina presrećan je ako ima 15, a i 10 kilograma je dobro, jer mnogi pčelari širom Srbije nisu imali ni kilogram.

„Najvažnija promena klime, sve se poremetilo. Nemamo više zimu. Deca još malo neće znati kako izgleda sneg. Možda ima još nekih faktora za koje ja ne znam. Bolesti kod pčela su se promenile, opasnije su, lečenja su mnogo skuplja. Troškovi selidbe su skupi, cena nafte je porasla i normalno da je sve teže“, zabrinut je ovaj pčelar.

Onima koji sada razmišljaju da počnu sa pčelarenjem savetuje ovako:

„Moju decu sam vaspitao objašnjavajući da za uspeh svakog posla mora mnogo da se radi, da se ne gleda na dan, noć, odmor. Uz ljubav prema pčelama koja je osnovna.  Moj sin je to prihvatio.  Važan nam je profit, ali ne funkcioniše ništa bez posvećenosti pčelama. Na takav način, pčelarenjem se ne može živeti luksuzno, ali  za iole normalan život na selu, ima više nego dovoljno,“zaključuje Predrag.

Ovaj tekst nastao je u sklopu projekta  "Poljoprivrednici imaju reč" po osnovu Konkursa o sufinansiranju projekata iz budžeta Opštine Žagubica radi ostvarivanja javnog interesa u oblasti javnog informisanja u 2021. godini.

- Stavovi izraženi u podržanom medijskom projektu ne predstavljaju nužno zvaničan stav Opštine Žagubica

To Top