U rukama Irene i Marine Marić frula čarobno zvuči (VIDEO, FOTO)

Žagubica

Društvo

U rukama Irene i Marine Marić frula čarobno zvuči (VIDEO, FOTO)

Foto: Privatna arhiva, A.Grujić

How Good Of A Friend Are You Really?

Sestre Irena i Marina Marić iz Osanice frulu sviraju desetak godina, a brojne nagrade su dokaz njihovog rada, truda i kvaliteta. One danas vode školu frule u Osanici i njihova misija je da sačuvaju od zaborava sviranje na ovom tradicionalnom instrumentu.

Irena je rođena 3. februara 1999. godine. Osnovnu i srednju školu završila je u Žagubici, a trenutno je na trećoj godini studija na Ekonomskom fakultetu u Beogradu. Njena mlađa sestra Marina rođena je 19.juna 2002.godine, osnovnu školu je takođe završila u Žagubici i trenutno je učenica Srednje tehničke škole u ovom mestu.

Od malena su se bavile etno muzikom i folklorom, članice su kulturno-umetničkog društva u Osanici od četvrte godine.

“Gotovo svako domaćinstvo u Osanici ima barem jednu frulu. Naš deda je imao staru frulu koju je nasledio od svog dede i stalno je nešto svirao, a nama je bilo zanimljivo da ga slušamo. Izvodio je stare vlaške pesme koje su nekada svirali čobani dok su čuvali ovce. Kad su mama i tata videli da smo mi zainteresovane, pozvale su učitelja frule iz našeg sela, Ivana Tomića, i 6. avgusta 2010. godine krenule smo kod njega u školu frule”, seća se Irena.

 

Prve diplome i pehari

Ona je tada imala 11, a njena sestra Marina osam godina. O njihovom talentu i predanom radu najviše bi mogao da ispriča upravo njihov nastavnik frule, međutim, pošto je on preminuo, najverniji svedok je njegov sin Živorad Tomić, koji je pratio njihov rad od samog početka, a i danas sarađuje sa njima.

Ivan Tomić, učitelj frule

“Moj otac, Ivan Tomić, osnovao je školu frule na inicijativu etnomuzikologa i krenuo sa svega četiri učenika, a malo kasnije priključile su se Irena i Marina. One su bile vrlo uporne od samog početka i od svih učenika, a imao ih je više od 50, one su odskočile. Moj otac ih je vodio svuda, na brojna takmičenja, manifestacije, čak i na Faklutet muzičkih umetnosti u Beogradu gde je povremeno predavao vlašku muziku na katedri kod profesora Dimitrija Golemovića”, priča Tomić.

 

Živorad Tomić, Ivanov sin

Po njegovim rečima obe su sa lakoćom savladavale sviranje frule. Na početku su gledale u prste nastavnika dok svira i tako su učile, a kasnije, kada su razvile sluh, melodije su “skidale” po sluhu.

“Dok smo bile mlađe mnogo više smo vežbale, sada brže savladavamo novu pesmu. Vežbamo u proseku dva sata skoro svakog dana, bukvalno u svako slobodno vreme”, kaže Marina.

Prvih godinu dana su nastupale na folklornim manifestacijama. Njihov napredak je bio očigledan, jer već naredne godine nastupaju na prvom Saboru frulaša „Homoljska frula“ u Osanici, koje predstavlja kvalifikaciju za republičko takmičenje u Prislonici.

U svom selu su bukvalno “probile led” i onda nastavile da učestvuju na festivalima širom Srbije – Na Saboru frulaša u Žabarima, na Festivalu vlaške muzike “Gergina” u Negotinu, smotri u Boževcu…

Kolekcija priznanja, nagrada i frula

Osvojile su stotinu nagrada, zahvalnica i diploma: za najboljeg instrumentalistu vlaške muzike, za najizvornije sviranje, za najbolje odsvirano kolo i pesmu, nagradu publike, za najbolji scenski nastup i druge.

“Najviše nagrada osvojila sam sa “Lazničkim kolom” Tihomira Paunovića koje sam savladala do srži i može se reći da to kolo najviše volim da sviram”, ističe Irena.

Pored zapaženih rezultata na raznim republičkim manifestacijama, značajno je istaći i njihove frulaške turneje u Poljskoj, Italiji, Bosni, Austriji, Rumuniji... Sarađuju i nastupaju u Srbiji i inostranstvu su brojnim kulturno-umetničkim društvima, a imale su i solističke turneje van granica naše zemlje.

Zanimljivo je da ne znaju note, nikada nisu išle u muzičku šklolu, a sviraju vlašku, rumunsku, srpsku muziku, pa čak i novije pesme, a profesionalno se bave, kako ističu, samo vlaškom muzikom.

Nastupaju uglavnom u vlaškoj narodnoj nošnji

“Kažu da srce vuče. Imamo dosta kolega koji su Srbi i vlaško ne znaju da sviraju ili ga ne sviraju dovoljno dobro. Nama je vlaška muzika bukvalno u genima i mnogo nam je lakše da odsviramo nešto vlaško, nego srpsko”, kaže Irena.

I Marina takođe preferira vlašku muziku i to ne samo u svirci na fruli, već i kao vokalni solista.

Marina Marić, frulašica iz Osanice

“Moja mama lepo peva i rešila sam da pokušam i ja. Uporedo sa sviranjem počela sam da pevam vlaške pesme. Pevam sada i srpske, ali ipak preferiram vlaške, tu se osećam sigurnije, na svom sam terenu jer pevam iz duše”, kaže ona.

Najčešće sviraju odvojeno, a kada nastupaju zajedno uglavnom Marina peva, a Irena je prati na fruli.

Marina Marić uz pratnju sestre Irene na fruli

Sestre Marić fantastično sviraju i duduk, što nije nimalo lako jer podrazumeva sviranje, pevanje i basiranje, naglašava Živorad Tomić, koji je inače i zakonski zastupnik Udruženje frulaša i etnomuzičara “Flujer” iz Osanice, koje organizuje Školu frule. On upravo sestre Marić vidi kao dostojne naslednike njegovog oca koje će nastaviti njegovu misiju.

“Cilj udruženja je da na sve načine očuvamo arhaičnu muziku koja se svira na sada već pomalo zaboravljenim instrumentima. Stil sviranja na duduku, koji je karakterističan za prostor Istočne Srbije, preuzele su sestre Marić od svog učitelja frule, mog oca Ivana. On ih je uputio bukvalno u sve kako bi mogle da nastave da vode školu frule, da okupe decu i mlade i da rade na tome da izađe iz osaničkog okvira i proširi se na celu homoljsku opštinu”, optimističan je Tomić.

One su napredovale i u savremenoj muzici, pa čak na fruli sviraju i razne melodije zabavnog karaktera. Imale su čast da uče i od svog drugog uzora, čuvenog Bore Dugića.

 Mlade frulašice sa Borom Dugićem

“Dve godine smo učestvovale na letnjoj akademiji frulaške škole u Rači koju je vodio maestro Bora Dugić.  Mnogo smo naučile od njega i bukvalno kad god nam nešto zatreba možemo da ga pozovemo, njegova  vrata su nam uvek otvorena”, naglašavaju sestre Marić.

S obzirom na to da su osvojile najviša priznanja i nagrade u zemlji, njihova želja je sada da svoje znanje prenesu mlađim generacijama i da na taj način sačuvaju od zaborava sviranje na fruli i duduku, karakteristično za Vlahe iz Homolja. Sestre Marić s ponosom ističu da su, kako kažu “čistokrvne Vlahinje” i promovišu vlašku kulturu, tradiciju i muziku kad god im se ukaže prilika.

Ovaj tekst nastao je u sklopu projekta “ Mladi talenti – slamka spasa i ključ opstanka kulture i tradicije Vlaha “ koji sufinansira Ministarstvo kulture i informisanja po osnovu Konkursa o sufinansiranju projekata iz oblasti javnog informisanja na jezicima nacionalnih manjina u  2020 .godini.
-  Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.

To Top