Zoran Đokić: Da se ja pitam…

Požarevac

Politika

Zoran Đokić: Da se ja pitam…

Foto: DJB

How Good Of A Friend Are You Really?

Kažu da je politika veština mogućeg i da se ogleda u tome da uskladite potrebe sa mogućnostima i pravilno odredite prioritete. Plašim se da smo mi u apsolutnom neskladu potreba i mogućnosti, a da se prioriteti određuju po ličnim i partijskim potrebama potpuno ignorišući interes zajednice, navodi se u autorskom tekstu Zorana Đokića, nestranačkog kandidata na listi “Suverenisti” u Požarevcu.

Često sa kao argument za pravdanje takve situacije poteže nedostatak dobrih zakona što je samo delimično istina. Pre će biti da je glavna prepreka za to, nepoštovanje već postojećih "loših" zakona pa čak i Ustava koji se bez ikakve prepreke krši i stavlja pod noge.

Lider Dosta je bilo u Požarevcu

Dvadeset godina smo na tzv. evropskom putu i ništa nas nije sprečavalo da bilo šta od dobrih zakonskih rešenja iz tog društva uzmemo i primenimo na opšte dobro, pa makar i nikad ne stigli na kraj tog puta, kao što mislim da i nećemo i da je prioritet put, a ne cilj, bar kada su naši političari u pitanju. Kada se politika gleda sa lokalnog nivoa ona se pre svega svodi na ekonomisanje i izvlačenje maksimuma iz mogućnosti i potencijala koji postoje, radi što boljeg i efikasnijeg zadovoljenja potreba zajednice.

Nisam siguran da danas u Srbiji postoji lokalna samouprava koja apsolutno zna sa čime sve raspolaže, a još manje da sa time i može i sme da raspolaže bez da nekoga pita za odobrenje. Još gora je situacija kada su potrebe u pitanju, i to naročito kada te potrebe prevazilaze mogućnosti zajednice, nego je za njihovo zadovoljenje potrebna pomoć države. Tek tu je taj politički uticaj često nerešiv problem.

Ovaj grad raspolaže priličnim sredstvima koja se sliju u budžet, a iz godine u godinu sve veća i značajnija sredstva ostaju neiskorišćena. Kamo lepe sreće da su ovde svi problemi rešeni, jer bi to značilo da postoji mogućnost da vlast svoje podanike može da oslobodi nekih davanja u vidu lokalnih poreza i nameta, taksi i sličnih davanja, što bi svakako podiglo lični životni standard građana. Problemi postoje i svi smo toga svesni, ali postoje i prioriteti koji rešavanje tih problema stavljaju u drugi plan.

Činjenica je da imamo problem sa kvalitetom, a neretko i količinama pijaće vode, plus i čestim kvarovima na vodovodnoj mreži, te da je pored sanacije i obnavljanja vodovodne mreže jedino rešenje izgradnja fabrike vode, o kojoj se već decenijama govori. Činjenica je i to da trpimo zagađenje od strane termoelektrane i kopova Kostolac i da je ono veće i nepodnošljivije u neposrednoj blizini istih, a isto tako evidentno na celom području grada tj.u svim naseljima. Rešenje tog problema nije samo na lokalnim vlastima, ali inicijativa svakako jeste i ne sme se u tom smislu ići linijom nezameranja, jer su posledice po zdravlje stanovništva iz godine u godinu sve strašnije.

U tom smislu dodatni problem predstavlja i nepostojanje adekvatne deponije smeća koje je svakim danom sve veći problem. Kada smo već igrom slučaja tu gde jesmo i trpimo sve "blagodeti" života u blizini velikih dimnjaka, imamo i tu retku privilegiju da imamo dobro i jeftino grejanje, ali ne svi iako po svim proračunima kapaciteti za to postoje. U tom smislu treba na svaki način učiniti priključenje na toplovodnu mrežu pristupačnijim, jer bi se gašenjem ne malog broja privatnih kotlarnica bar malo smanjilo zagađenje vazduha.

Šteta bi bilo ne iskoristiti blizinu reka koje okružuju ovaj grad ,ako već ima taj peh da nijedna ne teče kroz njega. U tom smislu bi pre svega trebalo uložiti napore da se te reke što manje zagađuju, jer poznato je da Požarevac nema postrojenje, odnosno fabriku za prečišćavanje otpadnih voda. Eksploatacija šljunka iz priobalja i korita Morave dovela je do toga da imamo sijaset, nazovi jezera, koja bi se uz određena ulaganja i održavanje mogla pretvoriti u prava veštačka jezera koja su, i ovakva kakva su, popularna destinacija u letnjim mesecima jer kapaciteti postojećih bazena nisu dovoljni, a i značajno koštaju. Da je to moguće, imamo primer ne tako daleko od ovog grada- u Beloj Crkvi.

Pored sprečavanja daljeg zagađenja životne sredine potrebno je širiti zelene površine i parkove, jer ovaj jedan gradski park odavno nije dovoljan, a bilo je inicijativa da se dodatno smanji njegova površina. Seča drveća po gradovima Srbije je neka nova moda koju po svaku cenu moramo izbeći i raditi suprotno, odnosno gde god je to moguće saditi nove drvorede, što se može uvesti kao pravilo prilikom podizanja stambenih zgrada koje niču na svakom koraku, a često nemaju ni čestiti trotoar, a kamoli neku zelenu površinu ili bar nekoliko stabala koje bi te betonske kutije bar malo zaštitili od sunca i dodale malo kiseonika, tako neophodnog.

Ono što, sem zdrave životne sredine, čini jedan grad primamljiv za život jeste i mogućnost zaposlenja i života od sopstvenog rada. Na tom planu ne može se od lokalne vlasti očekivati da podiže nove fabrike, ali joj je obaveza da stvori ambijent i uslove da bi neki investitor došao i započeo biznis baš ovde. Jedna od glavnih prepreka za tako nešto je nepostojanje industrijske zone sa svim pratećim sadržajima koja ona treba da ima, od saobraćajnica, vodovodne i kanalizaciona mreže, a pre svega energetskog napajanja. Bilo koja ozbiljnija fabrika ima ozbiljne potrebe za električnom energijom koja se, gle čuda, proizvodi na 15-ak kilometara odavde, ali mi nemamo mesto i način da je takvom potrošaču isporučimo. Nadam se samo da takva greška nije napravljena kada je rađena gasifikacija. Ovakvi projekti se ne završavaju u kratkom vremenskom roku, ali se moraju što pre započeti jer se bez njih ne može.

Ono što se može, jeste da se već postojećim privrednim subjektima olakša poslovanje u svakom smislu i na svaki način, gde se to može. Ne može grad da ostane bez vode svaki put kada se remontuje trafo stanica na koju su priključenje pumpe koje grad snabdevaju vodom. Ili obezbediti alternativno napajanje ili remont raditi u vremenu kada je problem nestanka vode najmanji, recimo noću.

Pojednostaviti i ubrzati administraciju maksimalno, kako bi vreme od izražene namere i volje za pokretanje privatnog biznisa i prvog radnog dana bilo što kraće. Shvatiti konačno da vlast treba da bude na usluzi naroda i da postoji zbog naroda, a ne obrnuto, jer se tim obrnutim putem nigde ne stiže. Stimulisati na sve načine delatnosti koje stvaraju novu vrednost. Pokušati na svaki način sačuvati stare zanate koji izumiru i u tom cilju im bar smanjiti namete koji im sa lokala dolaze.

Stimulisati mlade ljude sa sela da ostanu na selu, kroz poboljšanje uslova života u seoskim mesnim zajednicama, obezbedivši puteve, vodu, struju. Sačuvati što više seoskih škola od gašenja, obezbediti kvalitetan prigradskih saobraćaj, besplatan prevoz učenika, besplatne udžbenike ili bar delom učestvovati da bi se taj iznos smanjio, i to ne samo za decu sa sela jer teret je isti za sve roditelje đaka.

Stimulisati rad kulturno umetničkih društava i sportskih klubova amaterskog tipa, što je više moguće. Gradski kulturni centar staviti u funkciju da radi tokom cele godine, a ne da bude važan i bitan samo dva tri puta godišnje.Kada se u jednom gradu život učini zdravijim, lakšim i lepšim, onda ljudi tu ostaju i dolaze. I nije na kraju krajeva bitan samo taj finansijski efekat i mogućnost zarade na nekom drugom mestu, vrlo često je bitnije dostojanstvo čoveka i perspektiva koju on vidi za sebe i svoju porodicu u takvoj zajednici.

Zbog svega toga se politika mora odvojiti od profesije i profesionalci moraju da rade svoj posao bez političkog pritiska, ali uz svu odgovornost za svoj rad za čiju uspešnost moraju biti adekvatno plaćeni. Još se mnogo toga može reći na ovu temu i svašta se može ovom tekstu zameriti, ali to je put koji vodi negde gore, na površinu, a dosadašnja praksa je samo lagano potonuće u živo blato. Ja kazah, a vi kako hoćete. Znam da je teško, ali i najduži i najteži put počinje jednim korakom.

To Top