Đura Jakišić je u Požarevcu boravio četiri puta, radio je kao učitelj u osnovnoj školi i učitelj crtanja u gimnaziji. On se i oženio u Požarevcu ćerkom kolege Sime Nikolića.

Bio je buntovne prirode, drugovao je sa Ljubomirom Stojadinovićem i bio predmet mnogobrojnih angedota, poput one o kafani „Poslednji groš“ gde je dočekivao mnoge zore, neretko odlazeći kući sa nekoliko novih stihova. Naravno, tu je i bukvalno ostavljao poslednji groš koji je imao.

Zbog svoje butnovne prirode hapšen je i proteran iz Požarevca. Umro je 1878. godine u Beogradu i sahranjen je na starom Tašmajdanskom groblju, a potom na Novom groblju u Beogradu.
Đura Jakšić ima bistu u naselju u Požarevcu koje je po njemu nazvano „Đura“, a preneta je iz njegove kuće u Beogradu. 

Đura Jakšić, pisac i slikar

Pisao je lirsku, rodoljubivu, satiričnu, socijalnu i epsku poeziju. Slikarstvo je učio u Segedinu, Temišvaru, Pešti, Bečkereku (sada Zrenjanin), Beču i Minhenu. Potom je bio učitelj i predavao je crtanje u Kragujevcu, Požarevcu i Jagodini. Po prirodi je bio nemirna i buntovna ličnost pa je često napuštao službe ali je i otpuštan.

Pisao je s romantičarskim patosom pesme o slobodi i stihovane lirske ispovesti. Njegove pesme "Na Liparu", "Ponoć", "Mila", "Padajte braćo", "Otadžbina", "Ja sam stena", "Noć u Gornjaku" spadaju u vrh srpske romantičarske poezije. 

Napisao je drame u stihovima "Seoba Srbalja", "Jelisaveta, kneginja crnogorska" i "Stanoje Glavaš", kao i oko 40 pripovedaka.