Žagubička sela nestaju već pedeset godina (FOTO)

Žagubica

Društvo

Žagubička sela nestaju već pedeset godina (FOTO)

Foto: A.M., privatna arhiva

How Good Of A Friend Are You Really?

Do 1961. godine Žagubica je imala 20 -25 hiljada stanovnika, ljudi su se bavili poljoprivredom, stopa nataliteta bila je i preko šest odsto. Sada se na teritoriji ove opštine vodi nešto više od 10.000 lica, od kojih je bar trećina odavno u inostranstvu, a još jedan broj povremeno i privremeno.

Na teritoriji opštine Žagubica ne postoji nijedno naselje u kome se od šezdesetih godina prošlog veka povećavao broj stanovnika. Posebno ugrožena su Breznica, Izvarica, Vukovac, Sige i Medveđica.

Ova sela imaju izrazito nepovoljnu demografsku sliku. Analiza strukture stanovništva pokazuje da ih naseljavaju uglavnom stariji ljudi ili samci, pa se na podmladak ne može ni računati.  

  U naselju Sige živi samo jedna trećina stanovnika, svi ostali su u dijaspori

U Breznici trenutno živi stotinak stanovnika, a u školi više nema dece. U Izvarici i Vukovcu je prema poslednjem popisu iz 2011. godine živelo oko 300 meštana, ali sada je i taj broj znatno manji. Medveđica odavno liči na vikend naselje sa svoja 33 žitelja, dok u selu Sige od hiljadu meštana, trenutno živi manje od jedne trećine.

Zagor Ilić iz Siga kaže da svi strahuju zbog najavljenog zatvaranja rudnika u Krepoljinu.

 „Ljudi odlaze, vraćaju se, neki se snađu, neki ne. Živimo od babinih i dedinih penzija. Slabo se bavimo poljoprivredom,  svake druge, treće godine imamo poplave“,  priča Ilić.

Zabrinut je zbog nestajanja svog sela.

 „Žao mi je što nemam s kim da se družim, niti ima ko da ti pomogne.  Više ljudi umire nego što se rađa.“

Meštani Siga tvrde da je od 2004. do danas u ovom selu umrlo 248 ljudi, a rodilo se tek 50.

Uzrok i posledice

Vladan Mošić, nekadašnji urbanista lokalne samouprave, koji se bavio i demografskom slikom, navodi da je do 1961. godine Žagubica imala 20 -25 hiljada stanovnika, ljudi su se bavili poljoprivredom, stopa nataliteta bila je i preko šest odsto. Sada se na teritoriji ove opštine vodi nešto više od 10.000 lica, od kojih je bar trećina odavno u inostranstvu, a još jedan broj povremeno i privremeno.

Nakon Drugog svetskog rata kretanja u poljoprivredi išla su uzlaznom linijom. Na to je pre svega uticao tehnološki razvoj poput mehanizacije, agrotehničkih mera, prvih hibrida i semena koji su davali znatno veće prinose. Sve to pratila je mlada, zdrava i sposobna radna snaga. Na taj način su se povećavali prinosi u poljoprivredi, što je dovodilo do boljeg životnog standarda. A kada uz to imate višečlane porodice, praktično zadruge u kući, sve napreduje brže“, smatra Vladan Mošić.

 

   Nekada je poljoprivreda bila glavni izvor prihoda u Žagubici

Međutim, nakon tog perioda, počinje ubrzana industrijalizacija u zemlji, zbog čega dolazi do deagrarizacije i napuštanja sela.

„U početku domaćin koji je imao svoju kuću, stoku i zemlju nije napuštao imanje da ide da radi u Boru, već samo oni koji nisu imali ništa. Onda je počeo jedan po jedan. Pod parolom:  „ Sine, uči da ne bi radio“, vremenom se nikad nisu vratili“, seća se Rade Mošić iz sela Lipe.

Iz žagubičkih sela u tom periodu uglavnom su se zapošljavali u RTB Bor i rudniku bakra u Majdanpeku.

Naselje Lipe, u kojem je nekada postojao rudnik ,tada je bukvalno nestalo. Meštani su se nakon zatvaranja seoskog rudnika zaposlili u ova dva grada, poveli porodice sa sobom i selo je ostalo prazno. Tokom šezdesetih godina u ovom naselju bilo je i po stotinu đaka, a sada od korova jedva mogu da se primete temelji škole.

„Taj proces ubrzane i neplanske industrijalizacije odvijao se tako da je u gradovima dupliran  broj stanovnika. Odlazili su mladi, sposobni ljudi, u punoj reproduktivnoj snazi . Država je dala dobre subvencije i sprovela agrarnu reformu na ogromnim površinama i kapacitetima kao što su zadruge.  U isto vreme, poljoprivredna imanja se smanjuju na 10 hektara, što ne može da obezbedi razvoj jednog domaćinstva. Tako smo dobili nedovoljno dobru industrijalizaciju sa nestručnim kadrovima i gubili dragoceno poljoprivredno stanovništvo.“, objašnjava Vladan.

   U početku su ljudi odlazili u inostranstvo samo privremeno, kako bi kupili poljoprivredne mašine

Kada je stanovništvo koje je ostalo na svojim imanjima shvatilo da uz pomoć crvenog pasoša može da ode (kako su verovali) na nekoliko godina u Austriiju, Italiju, Nemačku, Švajcarsku, kako bi zaradili za poljoprivrednu mehanizaciju, novu ogradu ili još jednu prostoriju u kući, desila se prva velika emigracija tokom sedamdesetih i osamdesetih godina.

Kada je došlo do kolapsa poljoprvrede, jednostavno su ostali tamo. I dalje su to zvali privremenim radom u inostranstvu, ali znali su da će se vratiti tek kada stignu do penzije, što se i ostvarilo. Trebalo je napraviti nove kuće, kupiti nove automobile, napraviti deci svadbu...

„Starije generacije su nešto gradile ovde, a mlađe ne ulažu u ono što je unapred propalo. Sagradiš kuću za 100.000 evra, a ne možeš da je prodaš ni za 10.000. Neki su po 50.000 evra ulagali samo u uređenje dvorišta, a sada je svuda trnje i korov,“ razočaran je Rade.

Krajem osamdesetih, nerealno planirana industrijska proizvodnja počinje da podbacuje, postaje nemoguće privrediti dovoljno da porodica živi ugodno u ruralnim sredinama, pa veliki broj onih koji su svoje nade uložili u ovu privrednu granu, spas traži u evropskim zemljama.

Ratovi devedesetih su samo potvrdili da su bili u pravu. Tada je već došlo do prve smene generacija, a sa bombardovanjem 1999. godine, trajno su otišli i unučići prve gastarbajterske generacije.

U italijanskom gradu Vićenca sada živi toliko ljudi iz Homolja da se u Žagubici šale kako se u tom gradu ne priča ni italijanski, ni srpski, već vlaški jezik.

   Posle 2000. godine iz žagubičkog sela Laznica put Evrope krenuli su članovi 400 porodica

Poslednja velika emigracija bila je nakon 2000. godine, kada su se otvorile granice. Samo iz žagubičkog sela Laznica put Evrope tada su krenuli članovi čak 400 porodica. Najviše mladih od 18 do 25 godina, bračnih parova sa decom ili bez.

Rudnik bakra Majdanpek je tada isplaćivao svojim radnicima otpremninu ako dobrovoljno napuste preduzeće.

„S mojom platom sam u to vreme mogao da kupim benzin samo za jedan pravac, iz Laznice do Majdanpeka, što je 50 kilometara“, seća se Rade Mošić.

Vladan Mošić ističe da u demografiji postoji posebno stanje kada stanovništvo beži iz svojih krajeva, kao što je to slučaj sa Žagubicom.

„Razlika između tipično depresivnih sredina koje su izgubile svoje stanovništvo i teže da se ugase, i onih koje beleže samo smanjenje kao Petrovac na Mlavi i Majdanpek, je u vrlo lošem geografskom položaju. Žagubica je taj slučaj - kao najudaljenija opština u Braničevskom okrugu, od Požarevca kao centra okruga ima oko 80 kilometara, koliko ima i do Bora, koji pripada drugom okrugu,“ kaže on.

Udaljenost od auto  - puta i većih centara dovodi do toga da se investitorima ne isplati da ovde ulažu. Žagubica u tom procesu deagrarizacije nije uspela da izgradi sopstvene industrijske kapacitete, jer da jeste sela bi se praznila, ali bi se stanovništvo selilo u Žagubicu, a ne u Bor, Požarevac, Beč, Vićencu, saglasni su naši sagovornici, dodajući da nisu iskoriščeni ni prerađivački kapaciteti drvne industrije i mineralnih sirovina, čega ovde ima u izobilju.

Odlazak visokoobrazovanih

Vladan Mošić već pet godina živi sa suprugom u Nemačkoj. On je deo nove grupe emigranata koja odlazi tokom poslednje decenije, a to su visokoobrazovani mladi ljudi. Završio je prostorno planiranje na Geografskom fakultetu, a njegova supruga je lekar.

Nakon završenih studija bio je rešen da se vrati u rodni kraj, iako je mogao da ostane u Beogradu. Želeo je da doprinese razvoju svoje opštine, čime se bavio i tokom studiranja. Međutim, kako kaže, ubrzo je shvatio da za mladog čoveka punog entuzijazma može biti pogubno da nešto promeni, a ne vidi rezultate.

Kako i sam kaže, ovde nije bio nezadovoljan svojim poslom, već neadekvatnim radom institucija, sporim razvojem opštine i otežanim ostvarivanjem svojih prava. Tek posle ovih stavki, on i njegovi prijatelji navode ekonomski aspekt, niske plate, nisku kulturu biznisa, razvojnih aktivnosti u društvu, preduzetničkog duha, zaostalost infrastrukture...

„Moja supruga i ja u nekom dugoročnom periodu nismo prepoznali nijedan signal na nacionalnom nivou da to ide ka pozitivnoj promeni. I zato smo otišli. Mi nismo prepoznali trenutak da će se nešto promeniti. Za to je potreban višedecenijski kontinuirani rad. Da bi se nešto promenilo za nekoliko decenija, promene su već morale da počnu,“ smatra Vladan.

Zato je, kako kaže, odabrao zemlju sa drugačijim mentalitetom, gde je sve precizno definisano i organizovano.

„Životni standard nam nije bio u prvom planu, smatramo da ko radi može da obezbedi dovoljno za život. U Nemačkoj se ispunilo 95 odsto mojih očekivanja. Funkcionisanje institucija je na vrhunskom nivou, prava su zagarantovana,“ ističe Vladan.

U žagubičkoj lokalnoj samoupravi svesni su da su ljudi otišli jer su prestali da veruju da će do njihovih imanja doći asfalt, kablovska televizija, internet, pa čak i struja.

„Dugo godina niko nije prepoznao našu opštinu, tada se lokalna vlast nije bavila selima. Poslednjih godina se rade putevi, dovedena je struja i do zadnjeg salaša, gde su i stubovi popadali, uvedene su subvencije za poljoprivrednike. Poljoprivredna služba sada se bavi pripremom papira za državne subvencije, a matična opštinska služba ih isplaćuje u celosti, ne uzima procenat kao u drugim opštinama,“ kaže Safet Pavlović, predsednik opštine Žagubica.

Ovaj tekst nastao je u sklopu projekta  “Lokalna zajednica i dijaspora – partneri u razvoju i opstanku žagubičkog kraja” po osnovu Konkursa o sufinansiranju projekata iz budžeta Opštine Žagubica radi ostvarivanja javnog interesa u oblasti javnog informisanja u 2020. godini.
-  Stavovi izraženi u podržanom medijskom projektu ne predstavljaju nužno zvaničan stav Opštine Žagubica.

To Top