Da li će stočarstvo u Homolju preživeti posledice korone

Žagubica

Poljoprivreda

Da li će stočarstvo u Homolju preživeti posledice korone

Foto: A.M., privatna arhiva

How Good Of A Friend Are You Really?

Boban Simonović iz Milanovca kod Žagubice, nakon mnogo razmišljanja, odustao je od života u Švajcarskoj gde živi cela njegova familija i odlučio da sa porodicom u domovini pokrene farmu krava kako bi živeli od prodaje mleka.

Izgradnju modernih objekata sa najnovijim zatvorenim sistemom za mužu koji se sam ispira i čisti, započeo je pre šest godina uz pomoć roditelja koji žive u Švajcarskoj.

Na ideju je došao jer je odrastao kod babe na tom istom imanju koje je tada imalo tek nekoliko grla, a sada ima skoro 60, jer je godinama kupovao junice i telad.

Boban je shvatio da Švajcarska i Homolje imaju iste preduslove za uzgoj krava

 „Prvenstveno je preovladala ljubav prema kravama, pa posle sve ostalo. Ja sam još kao dete voleo krave, odrastao sam sa njima“, priseća se Boban.

Oko objekta kupio je ili zakupio livade koje se prostiru skoro na 10 hektara, kako bi krave mogle slobodno da se kreću i pasu. Na taj način su zdravije i krave i mleko jer, kako kaže Boban,pojedini vitamini se ne mogu stvoriti samo kroz ishranu, već putem sunčevih zraka.

Ove krave provode dane šetajući kroz šumu i sunčajući se na imanju velikom skoro 10 hektara

 Zato Boban smatra da je njegovo mleko najkvalitetnije u kraju.

Šest godina je sve odlično funkcionisalo, čak je planirao da proširi objekte za još 20 muzara, ali onda su usledili veliki poremećaji na tržištu zbog korone i sada, nažalost, rade na ivici isplativosti.

Za godinu dana cena hrane se skoro udvostručila . Sada kilogram koncentrata košta 40 dinara koliko i litar mleka sa sve subvencijama .Nafta je bila 120 dinara, a sada je preko 160. Kukuruz je, kaže, kupovao po ceni od 14-17, a sada ga plaća 30 dinara.

Posao se razvijao po planu, a onda je sve poskupelo, da nije homoljskih livada - bilo bi neisplativo

Sve to zajedno veoma demotiviše i njega i druge proizvođače u okruženju.

„Nikada litar mleka i kilogram kukuruza nisu koštali isto. Ovo ne mogu da ugasim tek tako. Ali, ne znam šta će biti dalje. Baš je teško. Ne znam šta nije poskupelo, samo mleko nije “, objašnjava Boban koji ne vidi rešenje, niti neku pomoć na pomolu.

Njegova mlađa ćerka Dejana, koja je da bi radila na očevoj farmi završila srednju  školu za veterinara, ima realan ali malo optimističniji pogled na porodični posao.

„Otkad je počela korona, telići se teže prodaju. To jeste veliki problem, jer skoro da ne možemo da pokrijemo troškove . Država bi morala da utiče na smanjenje cene koncentrata, kako bi se vratio balans. Niko neće da radi ako ne može da zaradi. Da bismo radili ovaj posao, moramo da ga unapređujemo, a da bismo ga unapredili, neophodan je novac“, smatra Dejana.

Ona je od svoje osamnaeste godine svakoga dana na farmi. Voli taj posao, a iskusni tvrde da je to u uzgoju krava recept za uspeh.

„ Zato sam i upisala veterinu, da bih mogla da radim sa životinjama. Osećam se slobodno na selu, ne volim grad, nisam navikla da živim u gradu. Volim da živim na selu, da imam nešto svoje, da ne zavisim ni od koga“, iskrena je Dejana.

 

Dejana od malena planira da radi sa životinjama

 Zbog ovih “tektonskih” poremećaja u stočarstvu, gotovo svakog dana se u Homolju zatvori jedna mala štala sa oko pet krava. Oni imaju lošije preduslove za pregovore, pa često nemaju ni 30 dinara po litru.

Da bi pomogla svojim stočarima, opština Žagubica je otvorila agenciju koja poljoprivrednicima isplaćuje državne subvencije bez provizije, međutim, mnogi ne mogu da iskoriste tu mogućnost.

Boban dobija po grlu 25.000 dinara godišnje od države, međutim, njemu na račun leže 20.000 jer privatna agencija kod koje je registrovan uzima 5.000 po grlu.

Iako bi mu bila velika pomoć da se prebaci u opštinsku agenciju, njegova sadašnja mu traži da plati 5.000 dinara po grlu samo da bi mu dali papire.

Ja imam više od 40 grla koja imaju pravo na subvencije ove godine. Treba da dam 200.000  dinara unapred da bih prešao tamo. I kad se prebacim u državnu, ako za neko vreme zatvore, ja moram da dam isto toliko da se vratim nazad“, u velikoj je nedoumici Boban.

Značajna im je pomoć i što od opštine dobijaju dve hiljade dinara za svako tele rođeno veštačkim osemenjavanjem.

„Jeste malo kasne, ali uplate pare do kraja godine. Sam osemenjavam svoje krave i to meni mnogo znači. Naša opština je mala i razumem da niko ne može da radi umesto nas, ali to i ne tražim, već da naš rad, trud, našu muku neko vidi i da to plati. A ne svi da zarade osim nas“, iskren je Boban.

Ovaj tekst nastao je u sklopu projekta  "Poljoprivrednici imaju reč" po osnovu Konkursa o sufinansiranju projekata iz budžeta Opštine Žagubica radi ostvarivanja javnog interesa u oblasti javnog informisanja u 2021. godini.

- Stavovi izraženi u podržanom medijskom projektu ne predstavljaju nužno zvaničan stav Opštine Žagubica

To Top